Ugrožena gradska infrastruktura

Gradska produkcija i upravljanje prostorom vođeni isključivo neoliberalnim načelima, više nego ikada ranije, prolaze duboku krizu. Bez obzira doživljavaju li gradovi nekontrolirani rast ili pad, s ekološkoga gledišta, načini teritorijalne okupacije i eksploatacije dostižu točku klimaksa u kojoj nepovratno nestaje prirodni okoliš. Antropizacija prostora, odnosno preobrazba prirodnog krajolika s ciljem zadovoljavanja ljudskih potreba, toliko je uznapredovala, da čak IFLA (International Foundation of Landscape Architects) uspoređuje napuštene industrijske krajolike s ugroženim okolišem!

Gotovo jednako kao i sama topografija, na oblik grada utječu infrastrukturni potezi velikog mjerila. Kolektivna se memorija, pak, koncentrira samo na očite simbole urbanog identiteta – arhitektonske referente političkog ili vjerskog autoriteta. No, bez razvoja kompleksnih sustava infrastrukture, moderni megalopolisi kakve danas poznajemo nikad ne bi ni postojali. Kako gradovi stare, postavlja se pitanje: što učiniti sa zastarjelom infrastrukturom? Tek su u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošloga stoljeća konzervatori graditeljske baštine začeli ideju povijesne važnosti i vrijednosti gradskih projekata utilitarne namjene.

Primjerom inventivne rehabilitacije brownfield sitea[1] pokazao se prvi segment newyorškog parka High Line. Projekt, koji potpisuju dva poznata newyorška ureda James Corner Field Operations i Diller Scofidio + Renfro, čini linearni park superponiran na izdignute teretne tračnice[2]. Željeznica koja zavija više od milje i pol kroz manhattanski West End, od centra grada do Greenwich Villagea, izgrađena je u doba velike recesije između 1929. i 1934. godine. U već tada zagušenom automobilskom prometu grada, željeznica je bila podignuta tridesetak stopa iznad razine ulice, na visini trokatnice, kako bi se ubrzala dostava tereta i prehrambenih proizvoda direktno u manhattanske tvornice i prerađivačke pogone. Za razliku od vlakova koji se još uvijek voze iznad automobilskih rijeka Druge, Treće, Šeste, Devete i Lexington avenije, High Line slijedi svoj put unutar blokova četvrti Chelsea, dopirući do stražnjih ulaza u same zgrade, mjestimično čak i prodirući kroz njihove korpuse. Na taj je način željeznička ruta gotovo nepostojeća u gradskom pejzažu, s vidljivim izletima tek na raskrižjima ulica. Ipak, čin istinskog nestajanja High Linea su tračnice započele prije točno trideset godina, kad su dostavile svoju posljednju pošiljku – tri vagona smrznute puretine.

Vlasnici zemljišta duž željeznice željeli su je srušiti, no nitko nije htio snositi trošak. Ipak je nekolicina građana prepoznala staru, tada već zaraslu željezničku trasu i njezin potencijal urbane idile. Friends of the High Line, kao neprofitna organizacija, udružili su se s ciljem očuvanja željezničkih tračnica i njezine transformacije u javni gradski prostor. Nekoliko godina poslije, zadobivaju i gradsku podršku, djelomično zahvaljujući studiji koja je pokazala da bi dodatni porezni dohodak, akumuliran projektom preuređenja, višestruko premašio troškove izgradnje. Kako bi se vlasnicima nadoknadio gubitak zemljišta ispod izdignutih tračnica, osmišljena je politika urbanističkoga zračnog razvoja, koja je dopuštala porast standardnih visina zgrada susjednih parcela.

Liminalni teritoriji kao plodna tla

Izdignuta gradska željeznica funkcionira kao svojevrsni porozni zid, kao propusna granica, stvarajući bitan fizički element otvorenoga grada. I porozni zidovi i granice kreiraju liminalni prostor, to jest prostor na rubovima kontrole, rubovima koji dopuštaju pojavu nepredvidljivih stvari, osoba i događaja. Sociološki i urbanistički gledano ta mjesta funkcioniraju drukčije od mjesta koncentriranih u centru. Stvaraju se nove periferne vizije koje ističu razlike na horizontu, jer smo svjesni prijelaza iz jednog teritorija u drugi.

Kao svjedoci sve izraženije oskudice gradskog prostora zbog postupnog nestanka prostora namijenjenog javnoj uporabi, uviđamo kako je kriza prostora udvostručena krizom individualne i kolektivne subjektivnosti. Nasuprot distanciranom, potrošačkom i apstraktnom urbanom prostoru, javlja se zahtjev za ekološkom ravnotežom između okoliša, društvenih pitanja i subjektivnih potreba. Gradski neželjeni prostori, mjesta procijepa urbane matrice kao liminalna područja, plodno su tlo za neformalne korisnike koji ga prisvajaju i skrbe za njega, te još važnije, za vježbu demokracije i drukčijega urbanog diskursa. Upravo je na takvim zasadama građen projekt transformacije željeznice High Line u javni gradski park.

Model suvremenoga javnog parka

Povijest javih parkova počinje kao odgovor na dezintegrirane urbane krajolike, posljedice industrijalizacije i ubrzane urbanizacije. Newyorški Central Park, remek-djelo krajobraznih arhitekata Fredericka Lawa Olmsteda i Calverta Vauxa iz sredine 19. stoljeća, primjer je klasičnog modela javnog parka rus in urbe – iluzije prirodnog krajolika stvorenog unutar grada – bogate scenografske imaginacije i grandioznoga urbanističkog mjerila.

Park High Line označuje radikalan pomak od toga povijesnog modela. U njegovoj naizgled skromnoj arhitektonskoj ambiciji više se razotkriva sraz prirodnog i gradskog ambijenta, nego što se stvara očaravajuća iluzija prirode. Kao suvremeni park, High Line uključuje načela polivalentnosti, ekoloških performansi, te svojevrsnu injekciju društvenog angažmana. Oblikovanje javnog prostora prerasta razinu postizanja estetskog sklada, postajući programirano urbanističko ostvarenje koje svojim sadržajem i aktivnostima komunicira s korisnicima. Kao živi organizam, uči nas kako živjeti u uzajamnom odnosu s prirodom, sa samima sobom i drugima. Taj društveni, edukativni aspekt parka omogućen je radom i brigom organizacije Friends of the High Line koja provodi visoko kvalitetan program parka u zajednici.

Neodređenost kao strategija oblikovanja

Diller Scofidio + Renfro, koautori projekta, u svojoj praksi ujedinjuju tri različita načina rada, egzistirajući u nedefiniranim poljima između profesionalne arhitektonske struke, akademskih studija te umjetničkog istraživanja. Njihova uloga istraživača koji ispituju prostorne konvencije suvremene svakodnevice, podrazumijeva prostor kao performativno tijelo, a ne reprezentativnu platformu. Za razliku od pristupa grupe New York Five nazvanog papirnata arhitekture, Diller + Scofidio arhitektonsko istraživanje preselili su u operativan fizički prostor.

Specifičan istraživački pristup arhitektonskoj disciplini, s metodom postavljanja pitanja prije negoli davanja odgovora, izražen je i u projektu parka High Line. Arhitekti sami kažu kako su park High Line željeli zaštititi od arhitekture. Kao svojevrstan kreativni kredo, uvode strategiju neodređenosti koju nazivaju agri-tekturom. Dijelom agrikultura, dijelom arhitektura, sustav digitalizira površinu parka. Ideja je bila tretirati park kao kontinuirani tepih, u kojem granice između zelenila i pješačkih površina jednostavno nestaju. Promjenom odnosa između površina pješaka i zelenila, strategija agri-tekture spaja organski i građevinski materijal u module koji prihvaćaju različite programatske i prirodne uvjete. Moduli agri-tekture mogu se organizirati u različite odnose, od potpuno tvrdih površina do potpuno mekih organskih biotopa. Površina je parka izgrađena od izduženih prefabriciranih betonskih ploča, otvorenih spojeva između kojih slobodno izrasta trava. Betonski elementi opločenja oblikovani su kako bi postupno uronili u vegetacijski svijet, kreirajući krajolik, gotovo bez staze, dug devet blokova, gdje posjetitelji mogu lutati bez cilja. Sastavni dio kontinuirane parkovne površine čine i originalne tračnice, restaurirane i inkorporirane u krajolik kao in situ pronađeni objekti.

Prema estetici samoniklog krajolika

Da bi zadržali sličnost s postojećim prirodnim raslinjem, projektanti su angažirali nizozemskoga krajobraznog arhitekta Pieta Oudolfa[3]. Njegov vjetrom nošeni slikarski pristup djeluje bezbrižno, a vegetacija se čini samoniklom, osim iskusnim vrtlarima koji su svjesni iznimnog umijeća u postizanju iluzije potpune prirodnosti.

Estetika samonikle prirode nosi u sebi i aktivističke, političke konotacije, referirajući se na gerilske vrtove. Naime, divlji izraz gerilskog vrta veže se uz tehnike sađenja, odnosno sporadičnog bombardiranja sjemenkama zapuštenih javnih gradskih, kao i privatnih posjeda. Vremenom bi takvi krajolici izrastali u takozvane rajske gerilske vrtove, koji bi sazrijevali u legitimne parkove lokalne zajednice, što je donekle i slučaj s parkom High Line.[4]

Ekološke nedosljednosti

Urbana oprema u obliku klupa oblikovno prati ideju kontinuuma plohe, meko i mjestimično izranjajući iz agri-tektonske površine parka. U oblikovanje je uveden i novi materijal – latinoameričko ipê drvo – iako estetski opravdan potez, upitan je u pogledu ekološke odgovornosti te posvećenosti lokalnim, recikliranim i održivim materijalima[5]. Od istog materijala oblikovane su i prostrane ležaljke za sunčanje, a pravi akcent parka nosi amfiteatar u obliku strme, drvom obložene kaskade, s velikom staklenom stijenom koja fokusira pogled na prometnu ulicu[6].

Gentrifikacija kao neizbježan narativ urbanog razvoja

Zadnjih par godina i susjedstvo High Linea doživljava preobrazbu. Pravi je primjer toga nekadašnja tvornička četvrt Meatpacking District, gdje su mesnice i skladišta zamijenjena trendovskim restoranima, galerijama i buticima, poput onoga Yohjija Yamamota u ulici Gansevoort, djelu japanskog arhitekta Junye Ishigamija. Park je povisio vrijednost okolnog zemljišta i privukao ulagače u luksuzne nekretnine, koji svoje projekte vole vezati uza svjetski poznata arhitektonska imena. Tako se u neposrednom susjedstvu već nižu zgrade Franka Gehryja, Shigeru Bana i Jeana Nouvela, a za par godina otvorit će se i podružnica Muzeja Whitney prema projektu Renza Piana. Proces gentrifikacije, koji se pojavio kao sporadična, osebujna i lokalna anomalija na tržištima nekretnina nekih gradova, postao je općom urbanom strategijom, u kojoj investicija proizvodnog kapitala ima bezuvjetnu prednost.

Trenutačno klubovi i skladišta, mesari i galeristi, koegzistiraju u isječku stvarne urbanosti, no hoće li jednog dana cijelo susjedstvo High Linea biti muzejska četvrt okružena izričito luksuznim stanovima?

Mi - drugi

Od početaka industrijskog grada, njegovi teoretičari zadivljeni su raznolikošću urbanih identiteta, nepredvidivih spojeva, te nekontroliranih ishoda. Roland Barthes kaže da je grad mjesto sastanka s drugim, a Richard Sennet tvrdi da biti u gradu znači uvijek biti u prisustvu drugosti. Otvoreni grad, kada sadrži načela poroznosti teritorija, narative neodređenosti i nedovršene forme, funkcionira kao demokratski grad u fizičkom smislu. Stvoriti demokratski prostor znači stvoriti forum u koji bi neznanci mogli ući u interakciju. Da bi se gradovi razvijali, bili komunikativni i funkcionirali kao katalizatori javnog života, nužno je potaknuti građansku participaciju i uključivanje zajednice. Od samih je početaka projekt High Line poticao neformalna povezivanja među ljudima, ostvarivao prisnost među neznancima, stvarao mi-zajednicu.

Može li prostorno oblikovanje pozvati na angažman, povezivanje i poistovjećivanje? To je goruće pitanje na koje planiranje gradova mora pokušati dati odgovor u posturbanom dobu. Jedno je sigurno, otvarajući se spram različitosti i drugosti, potiču se kontaktne zone kroz koje je moguće osujetiti predvidljivi razvoj suvremenog suživota kao legitimne urbane strategije.